Evo me ponovo na ovom mjestu... Ponovo. Pa, dobrodosao Holdenu u virtuelnu birtiju ! Drago mi je sto te vidim ovdje. Sta ces popiti ? Solju mlijeka, zar ne, Holdenu ?! Toplo mlijeko, djelimicno homogenizirano, obrano i to ?... Papcino ! Papak, papak...
Ako subotnju noc trosis sjedeci u praznom i ledenom stanu, slusajuci jedan te isti cd Erogenih Zona (koji fakat nije toliko dobar, koliko si ti bez ideje sta bi jos mogao pustiti), lupkajuci prstima u ritmu muzike po tastaturi, da bi nekakvo sranje od teksta mogao okaciti na jednako prazno i ledeno mjesto u virtuelnom svemiru - moglo bi se reci da imas problem. Bez obzira da li pijes mlijeko u tetrapaku ili pivo u staklenoj flasi od pola litra (bez premca je, jebes tehnologiju i kju pek ambalazu i mulitinacionalne kompanije), imas problem, jarane... Holdene, moglo bi se reci da imas problem.
Okej, stvari i nisu toliko lose. Moze biti mnogo gore. Mogao bi sad bauljati uz prokleto brdo, u noci hladnijoj od dodira smrti, pijan ili drogiran kao stoka, nosen samo jebenom zeljom da se zavalis pred televizor i stondiras; dovoljan sam sebi, satima izgubljen u svom trulom mikrokosmosu... Ili, jos gore, mogao bi se bacakati po krevetu, izvoditi trostruki salto unazad, cupati nozne prste iz nosa, kupajuci se u ljepljivom znoju, tresuci se od hladnoce i jeze... Necemo cak ni imenovati sad opisano stanje. Necemo, nema potrebe. Zajebano je kad si nakacen i kad nemas para... Ja jos uvijek pamtim svoju prvu...
Nekad davno, daleke 2000. godine. Na pragu ulaska u novi milenijum, Holden pronasao svoj carobni, savrseni stit od svih strahova, kompleksa, dosada, osjecaja besmisla i praznine, bezvrijednosti i nevoljenosti... Navalio na dop kao veliki. Onda dosla velika tekma u Beogradu, Crvena Zvezda protiv Dinama iz Kijeva (na vrhuncu snage) za ulazak u ligu sampiona... 0-0 u Ukrajini, toliko dobra prilika za povratak na puteve stare slave, da joj cak ni mladi student narkoman u usponu nije mogao odoliti. Odvajao je danima pare od vene da bi mogao finansirati putovanje na Marakanu.... 1-1, (Dinamo na pragu lige sampiona, zbog gola u gostima) 88. minut utakmice, Dejan Stankovic pogadja precku iz slobodnog udarca i ja bacam u revoltu i ocajanju posljednju polutku dopa iz dzepa, negdje u pravcu atletske staze... Pa, isprva pojma nisam imao sta mi se jebeno pocelo dogadjati nekih 12-tak sati kasnije, kad sam pokusao malo odspavati kod kuce, prikupiti snage za nove radne pobjede i to... Mislio sam da sam navukao gadan nazeb sa nogu ili neki virus u navijackom busu i slicno. Opasna gripa u picku materinu. Tek su mi ujutro bolje upuceni u problematiku objasnili o cemu se radi, onda kad sam se vec uspio nekako dovuci do rupetine u kojoj je moja dzanerska ekipa u to vrijeme gluvarila, te da cijelo to sranje od gripe nece bas lako proci (zapravo ce se strahovito pogorsavati iz trena u tren, ako ne uvedem u igru adekvatnu medikamentnu terapiju).
Otad sam ulagao mnogo vise entuzijazma i energije u kasnije pokusaje da zbavim novac i prah. Mnogo, neuporedivo vise... Iz dana u dan. Nisam smio dozvoliti da mi se ponovo dogodi ista gripa, nazeb i to. Prosla i nikad se ne ponovila...
Cak mi vise i nije toliko hladno. Stan se poceo lagano zagrijavati, uspio sam ukljuciti grijanje, slijedeci telefonske instrukcije moje ljubavi... Ipak, stan je jos uvijek prazan. Jebiga, bice tako jos neko vrijeme. Cura mi je spicila nekoliko hiljada kilometara sjeverozapadno... Okej, trebala je. Na istom je mjestu, veceras, na kom je posljednji put bila prije godinu i po dana. I ja sad nikako ne mogu da ne razmisljam koliko su se stvari promijenile za tih godinu i po dana.
2009. oodina je bila mozda i najteza u mom zivotu, a konkurencija je stvarno zestoka... Bila je i najteza u zivotu L., ona je cak prozivljavala i gore stvari od onih koje su se meni desavale u tom periodu... A ja sam bio dvaput mrtav 2009. godine. Dvaput... Ipak, ni to do kraja nisam uspio izvesti, kao sto nikad nista u zivotu nisam do kraja odradio. Okej, ovo za smrt cete mi lako povjerovati. Mislim, ne pisem posthumno na ovom blogu. O ne, internet komunikacija jos uvijek nije toliko odmakla... Nismo jos uvijek, jebiga, toliko napredni. Lesevi jos uvijek ne pisu sranja po netu, o ne... Za sve moje ostale nedovrsene stvari slobodno pitajte mog starog. On vodi evidenciju, apsolutno ne sumnjam, i ama bas nista mu ne moze promaci.
Sega je bilo u novembru 2009. godine kad sam krajem mjeseca u jednoj noci nekoliko puta umirao, pa me bezobrazni likovi u bijelom reanimirali... Sljedeceg jutra sam trazio da me puste iz bolnice (valja ici ganjati dop, ne mogu u krevetu nespreman cekati krizu, eto - izgovorih konacno), a supci to nisu htjeli odraditi bez mog pismenog zahtjeva. Sjecam se kako se medicinska sestra, simpaticna stara zena pred penzijom, zajebavala na moj racun kad sam je zamolio da mi izvadi plasticnu iglu iz vene... A zasto da vam je vadim ? Pa uskoro ce vam ponovo zatrebati ?!... U invalidskim kolicima su me dovukli do izlaznih vrata klinike jer sam jedva bio u stanju da hodam i ispuzao sam nekako u nenormalno suncano i toplo novembarsko jutro (klimatske promjene, jebiga), pojma nemajuci gdje da idem i sta da radim... Lijevo ili desno, gore ili dole, bilo mi je sasvim svejedno jer bas nista nigdje vise nisam imao. Pretresao sam dzepove i jedino sto sam u njima nasao je bila kartica mobilnog telefona. Uspio sam pronaci neku simpaticnu klinku i zamoliti je da mi pozajmi aparat na trenutak... Jedina poruka koju sam dobio je bas bila od L... Ona je bila u to vrijeme cista nekih mjesec dana i napisala mi je neko udarnicko sranje o tome kako je zivot lijep i ona misli na mene i zna da mogu biti dobro. Pokusala je prilicno nevjesto humorom zamaskirati zabrinutost, pa sam se iznervirao... Nisam se, naravno, naljutio na nju, bilo mi je drago sto se ona brine za mene. Ljutio sam se na sebe. Eto je, L., jos jedna draga osoba kojoj sam dozvolio da mi se dovoljno priblizi da pocnem da je bolim...
Ali zato je sad mnogo bolje. Mnogo, neuporedivo, nezamislivo bolje. Sad sam sretan i spokojan covjek - rece Holden i otpi gutljaj mlijeka... Mi u NA nemamo nikakvih dilema - alokohol je droga, a mi moramo apstinirati od svih psihoaktivnih supstanci, ako zelimo ostati cisti od dopa... Ja sam to na sopstvenoj kozhi dovoljno puta iskusio. Pivo mi nikad nije bilo dovoljno, ne bi bilo ni sljedeci put. Ili, svi putevi vode u Rim. Heroin... Neki brze, neki sporije.
U martu 2009. godine smo se upoznali, L. i ja, pa poslije dugo vremena ostali (samo) prijatelji. U to vrijeme ja sam apstinirao od dopa par mjeseci, ali sam cugao samo u onim danima kad se igrala liga sampiona u fudbalu ili kosarci, petkom i subotom. Preciznije receno, ponedjeljkom sam redovno ostajao trijezan i bio sam potpuno siguran da nemam nikakav problem sa alkoholom. Ja njega kontrolisem... Ona je apstinirala od svega, osim od seksa, a tom aktivnoscu je pokusala nadoknaditi odricanja na drugim poljima zadovoljstva... Intezivirala je. Ipak, iz nekog neobjasnjivog razloga, mene nije zeljela samo da povali... Oduvijek sam imao taj peh da djevojke u meni ne vide potencijal za jednokratnu upotrebu, O ne, za ono sto drugi likovi mogu da dobiju za jednu noc i ujutro produze svojim putem, Holden mora da upinje i radi mjesecima... Jebiga, tako mi grah pao, jos od tinejdzerskih dana. Na celu mi valjda pise onom zajebanom tintom koju jedino zene znaju procitati - tip za vezu i to...
Pa, garantujem da nikad ni od cega u zivotu nisam bjezao kao sto sam bjezao od L... Ali ako ta cura pozeli da nesto dobije - mislim da obicno bude tako... Kontam da joj je neko na vrijeme objasnio kako se koristi motka za skakanje, te uvjeri je u znacaj toga da preskoci ljesticu na sto vecoj visini, Jelena Isinbajeva danas ne bi bila svjetska rekorderka u toj disciplini. Bila bi vjecita druga, a moja cura bi je poderala... I nekad, ljeta gospodnjeg proklete 2009. godine L. je recidivirala, a ja za njom, par dana kasnije. Zona sumraka je trajala narednih par mjeseci, u kojim smo se jedva i vidjali. Fakat, tesko je povjerovati, ali nikad nismo zajedno spicili na semu i spucali se... Da jesmo, nikad vise cisti ne bismo mogli biti zajedno. Tako stvari sa heroinom i oporavkom ne funkcionisu.
Par dana nakon sto mi je poslala udarnicku poruku, spicila je par hiljda kilometara sjeverozapadno od Sarajeva. Dok je bila tamo, ja sam uspio sakupiti krhotine od onoga sto se zvalo normalan zivot jednog beskrajno sjebanog lika i zalijepiti ih super lijepkom u prilicno ruznu, ali funkcionalnu cjelinu... I tako, vratila se ovamo, pa smo se smuvali i to...
Sad je ponovo otisla, a ja sam vam samo zelio reci da je sada stanje sa njom i sa mnom mnogo bolje nego kad je prosli put odlazila. Jesam, samo to, stare mi, ali prsti su mi se totalno oteli kontroli... Ne znam koji kurac sad oni tu kuckaju. Fakat, nemam pojma... Mora da je do ovog mlijeka koje pijem. Dvije solje sam spicio, a hladno je prilicno... Djelimicno obrano, homogenizirano. Uzeo sam ono sa smanjenim procentom masnoce, preporucljivo trudnicama i dojiljama...
Da, naravno da nisam ni trudnica ni dojilja. A mozda i jesam... Jesam li ?! Ili, ipak, nisam ? Pa, kao mister No ili Zagor i ti fazoni - saznacete u sljedecem broju... nastavku.
Nakon male digresije u prethodnom postu, uzrokovane dejstvom vise sise, vracamo se planu pripremljenom po uzoru na onaj u prirucniku o ozbiljnom blogeru. Moram se drzati plana. Sta god da se desi, moram se drzati plana, kao sto pise u prirucniku... Dobio ga ja na poklon za 28. rodjendan i jos uvijek ga cuvam. Da, u pitanju je knjiga koja mi je promijenila zivot... Skoro kao Bhagavad Gita. Ili jos i vise. Ili ipak malo manje... Budimo realni i precizni. Iskreni. Kao sto u prirucniku pise... Moras redovno pisati. Kvalitetan bloger redovno pise, prema unaprijed postavljenom rasporedu tema i ne dozvoljava da ga ometu oluje, zemljotresi, otmice, raskidi sa djevojkom, brodolomi, hapsenja, ratovi, nestanci elektricne energije ili smak svijeta.
Nije bas da sam u ranom djetinjstvu mastao o tome da postanem pisac. Niti uzaludno cinicno depresivno piskaralo u virtuelnom svemiru. Doduse, o tome bih mogao mastati kao klinac samo ako me je Zil Vern napravio... A nije me napravio matori gospodin Jules, moj stari se zove Radivoje i nije se pretjerano proslavio u mom slucaju... Rekao bih. A on bi se vjerovatno slozio sa mnom. Iskreno, realno, precizno...
Djeca zele da postanu piloti ili vozaci kamiona. Vojnici, astronauti, fudbaleri i teniseri... Ja se fakat i ne sjecam svojih snova. Bas nemam blage veze sta sam zelio od svog zivota u najranijim, klinackim danima. Ili me je stid da se prisjetim ili je to ostalo negdje potisnuto ili nisam smio/znao da sanjam ili mi je droga toliko uzjebala mozak da me pamcenje ne sluzi dovoljno dobro... Mnogo godina kasnije trip mi je bio da vodim svoj fudbalski klub. Kao Roman Abramovic... Posto na planeti Zemlji trenutno nema bas dovoljno resursa da bi moglo koegzistirati onoliko Romana Abramovica koliko klinaca dijeli te skromne mastarije, neki jako mudri ljudi su osmislili kompjutersku simulaciju koja se zove Football Manager i dali je u slobodnu prodaju... I tako, ja treniram svoje fudbalske klubove vec 15-tak godina, koristeci razlicite verzije te genijalne proklete igrice... Kontam da sam toliko vremena i energije ulozio u bilo kakvu drugu profitabilnu djelatnost, sad bi vam ovo lijepo kuckao moj asistent, a ja bih se upravo igrao fudbala na male golice, na pjescanoj obali Emirata, u drustvu cetiri do sedam dama sa naslovnih stranica muskih casopisa... Da sam... Da su babi krila, bila bi picka kao avion.
Ali nisam... I zato sada treniram tim iz druge lige Srbije, na debilnoj jebenoj igrici i prvi sam na tabeli u polusezoni i vjerovatno cu sljedece godine igrati virtuelne utakmice protiv Zvezde ili Partizana... Zasto vam to spominjem ? Zato sto mi igranje igrice toliko jebe koncepciju da je moja blogerska karijera postala ozbiljno ugrozena. Jos ozbiljnije nego onda kad je L. raskinula sa mnom... Da, odstupam od plana zacrtanog po uzoru na prirucnik o ozbiljnom blogeru. Nemam vremena i energije za pisanje. Sve ode na igranje simulacije. Nije dobro, nije dobro...
Transakciona analiza je prilicno pojednostavljena verzija psihonalize koja kaze da mi jos u najranijim danima, mozda bas dok sjedimo na tuti i slicno, usvajamo skript (nesto kao zivotni put, skup ciljeva i zivotnih stavova i vrijednosti), kojeg se kasnije drzimo tokom cijelog zivota, bez obzira na to sta nam se sve dogadja... Odnosno, sve sto nam se desava kasnije u zivotu, mi nastojimo da uklopimo u nas davno usvojeni zivotni skript. Ne prilagodjavamo sebe zivotu, vec zivot sebi. Ako smo jos kao djeca zakljucili da ne zasluzujemo pravo na ljubav, cijelog zivota cemo ostati sami ili cemo za partnere birati iskljucivo kretene za koje smo podsvjesno sigurni da nas ne mogu voljeti, da bismo svoj skript iznova i iznova potvrdjivali...
I tako, ja kao dzaner definitivno imam zajeban luzerski skript. Ne znam zasto, ali uvijek sam se lozio na negativce u filmovima. Platio bih milione da kojot uhvati pticu trkacicu i odrubi joj glavu, jebiga... Da kriminalci nadjebu drotove, da glavni lik pogine na kraju filma, da superriba nogira slatkog smotanog tipa itd... Uvece, kad bih legao da spavam, kao tinejdzer, cesto sam imao obicaj da upalim projektor u glavi i gledam filmove na plafonu. Ako izuzmemo pornice, naravno, kao i radnju koju pri tome obavljam; cest izbor su bile jebene tragedije. Velika slavna djela koja bi pocinila moja malenkost, pa na kraju poginula... i rijeke ljudi koji bi tugovali za mnom. Jebiga... I put od tipa koji se loze na luzere, pa do luzera u zivotu.... i nije toliko tesko prevaliti. Prevalio ga ja. Fakat je crni humor to da covjek od 31. godine zivota zivi zarobljen u snovima poremecenog balavca. Ali jebiga.
Tragicna ljepota propadanja... Lozio sam se na nju. Autodestrukcija. Kurt Cobain rules... Pa, mogu vam reci da u propadanju nema bas nikakve ljepote. Niti se u boli u sustini moze uzivati. Bol boli i u tome nema nicega jebeno romanticnog i lijepog... Mozda se nekome cini kao banalna istina. Meni su trebale godine da je konacno provalim. I tek nakon sto sam to shvatio, imam priliku da nesto napravim od svog zivota, rekao bih. I okej, u posljednje vrijeme je prestalo da boli... Jos samo kad bih se pokrenuo i nesto napravio.
Da, pomirio sam se sa bivsom djevojkom. Nisam dosljedan, ali sam zato sretan. Pretpostavljam da je i to sasvim okej stvar. Vama zelim pristojan dan. Ja odoh citati sportski zurnal i piti kafu...
Imao sam pravo zajeban post za napisati. Napola sam ga odradio prije par dana, ostalo mi bilo jos malo... kad ono medjutim. A bio je briljantan i genijalan i lucidan, siguran sam da bi totalno promijenio tok stvari na malom plavom sjebanom planetu. Mozda bi i tocak vremena zakloparao i usporio, zatim stao na trenutak, a onda poceo da se okrece u suprotnom smjeru... Svako od vas ko bi ga procitao, odmah bi postao drugaciji covjek. A ja bih okolo setkao sepureci se novim sjajnim andjeoskim oreolom iznad svoje velike prosijede glave... Da, samo da sam ga zavrsio. Radilo se nesto o zeljama i 2011. godini, plus analiza prethodne godine u mojoj glavi, stvarnosti, svijetu i slicno... A malo je falilo da ga zavrsim... MInut cutanja za moj nikad ne napisani briljantno lucidno genijalni post > ****************
A sad da predjemo na stvar :
Danas stvari u mojoj glavi, a narocito iznad nje, stoje znatno drugacije, izgubio sam tok misli, jebiga. Pobjegao mi je i nema nikakvog jebenog andjeoskog oreola... Raskinuo sam sa djevojkom. Eto... Jos jedan u klubu sjebanih. Definitivno, bez ikakve mogucnosti da se stvari promijene... Nije bas da mi je to bila novogodisnja zelja, ali nisam pretjerano zatecen, srecom. Mada, ja sam daj koji je dobio pedalu, tehnicki. Da, L., djevojka koja me je voljela najvise na svijetu, raskinula je sa mnom...
konacno, i to mi je totalno sjebalo koncepciju na blogu. Od seratora i pametnjakovica i pseudofilosofa globalnih razmjera, preko noci se okrenuh u obicnog sjebanog malog pateticnog placljivka. Jebiga. Eto sta zena uradi od covjeka... Ali ok je sve to. Da, oduvijek sam mislio da je patnja okej, u odredjenim, relativno skromnim dozama. Ova nije nimalo skromna, ali ni ja nikad nisam bio skroman covjek, pogotovo kad se radilo o razaranju samog sebe. Osim toga, potrebna mi je da povratim ravnotezu. Toliko sam bio jebeno sretan u posljednje vrijeme da sam vec poceo ozbiljno razmisljati o pisanju rimovane poezije... Daleko bilo. A mozda nisam ni bio sretan. Mozda kenjam, u pokusaju da napisem nesto duhovito ili da ubijem visak vremena, kog uvijek imam u izobilju. Mozda kenjam samo po navici…
Smatrao sam sebe ledenim covjekom, a sinoc sam prilicno pravio budalu od sebe, barem za svoje standarde. Nakon sto me je sms porukom informisala o tome da prekida ovu prokletu vezu i ne zeli vise da bude moja djevojka, stvorio sam se kod nje u stanu... To nije nimalo lako u nasem slucaju... Preklinjao sam je dobrih sat vremena, a mozda i duze, za jos jednu priliku. Zgadio sam se samom sebi, slusajuci se kako pricam manje vise istu pricu, koju sam joj do sada servirao najmanje bezbroj puta, pokusavajuci da se izvadim iz beskonacnih sranja i gluposti. Ni svjeza nije bila bog zna sta, a sada se zesce pokvarila i ubudjala. Samo sam joj novim ponavljanjem dodavao jos vise pateticnih i emotivnih zacina, da pokusam postici da je proguta... Pa, nije je progutala. Moja bivsa je izuzetno inteligentna djevojka, a prosto je nevjerovatno i zastrasujuce koliko je za godinu dana uspjela da me shvati i upozna. Kako to zvuci brutalno - bila je luda za mnom, dok me nije upoznala, a kasnije, sto je vise vremena provodila sa mnom, sve manje me je voljela... Bravo Holdenu, majstore, mora da se izuzetan covjek... Ne, necu se nikad promijeniti, ali svejedno je i da hocu. Ne zeli da me vise mijenja, da mi bude mama. Pun joj je kurac nesigurnosti, neodlucnosti i pasivnosti... Moje, naravno.
Smatra da joj je veza sa mnom jedna od najvecih gresaka koje je napravila u zivotu. Bogami, kad vam to kaze heroinska ovisnica jos iz tinejdzerskih dana, koja je prosla sito i reseto, onda te rijeci posebno dobijaju na tezini. Uspjela je cak i vrhunskog sovinistickog seronju u meni da postidi... Kapa dole, L.
I tako, sad sam zesce sjeban tip… Voljela me je ludo, u to sam sasvim siguran. I uspio sam potrositi njenu ljubav… Prava djevojka u pogresno vrijeme. Ili slicna neka prokleta jebena prikladna fraza. Jednostavno nisam bio dovoljno dobro za nju. Ona je moj prvi ozbiljan dvosmjerni ljubavni odnos u zivotu. Ako eliminisem jednu nesto duzu vezu natopljenu heroinom od prije desetak godina, to mi je bila jedina duza veza u ovoj inkarnaciji. Bilo je samo previse debilnih studentskih pijanih ili drogiranih trenja i kratkih epizoda... I tako, covjek sam pun govana i sranja i strahova… Bilo je jako tesko uciti stvari koje sam morao znati odavno, da nisam stracio mladost drogirajuci se. Proci kroz njih jos dok sam bio tinejdzer. Isprva su moji problemi i gluposti bili samo meni frustrirajuci, nju su zabavljali i bili joj slatki… Kasnije su meni postali zabavni i slatki, nju su frustrirali. I jahali smo na talasima frustracije i ljubavi i patnje i povremene srece… Pa se slupali o hrid.
Ok je to. Da, volim je, vise nego sto sam ikoga u zivotu volio, osim mozda prokleti prah… Ali jebiga sad. Sad moram pustiti da prodje. Znam to uraditi. Kad sam mogao preboliti i dop, ovo nece biti prevelik problem.
Kontam da kad dodje druga djevojka, bice mi mnogo lakse. Mnogo bitki sa samim sobom (uglavnom seksualne pozadine, bukvalno ili podsvjesno, frojdovski), zahvaljujuci L. i psihoterapeutu i samom vremenu, uspio sam da dobijem. Pretpostavljam da necu imati ozbiljnijih problema dok ne dodjem do tacke na kojoj sam stao sa L…. nekad, kad dodje druga cura u moj zivot.
Ali nju vise vratiti ne mogu. Dala mi je mnogo. Nadam se da joj nije bilo bas toliko lose, koliko mi je to sinoc uspjela predstaviti. I sve najbolje i tako to...
Kontam da ce biti prisutna u mojim blesavim pricama i stihovima i postovima i sjecanjima. Moja srodna dusa. Uvijek...
Nisi bas u fazonu danas i pojma nemas zasto si ponovo parkirao dupe ispred monitora i natezes se.... u pokusaju da otipkas iole smislen post, kad postoji toliko mnogo korisnijih i ugodnijih stvari za odraditi trenutno (a ti si totalno racionalan tip koji uvijek spaja ugodno sa korisnim i nikad ne radi nista sto ne spada u te kategorije). Mozda bi bilo bolje da ocistis snijeg ispred haustora, da gospodja Joka sa 3. sprata ne polomi stare kosti, daleko bilo. Ili bi mogao prevesti neku baku preko ulice. Ili se pokriti dekom po glavi i spavati. Ili sve to zajedno...
Ne ide ti, ba, ovo danas nikako... Pisanje i to. Nikad ti nije nesto specijalno ni islo, ali danas si posebno los. Jebiga.... Holdenu. A i to virtuelno ime ti je totalno debilno... Cuj - Holden... To onaj lik iz Lovca u zitu ? Hej, pa to bi bilo sasvim primjereno za nekog klinca u izlaznom razradu iz osnovne skole, ali nimalo za starog, ofucanog konja od 31. godine... Mada, kad covjek malo razmisli, mozda bi Holden u tridesetim izgledao bas poput tebe. Tako - promaseno potroseno, depresivno, zguzvano intelektualno. Cinicno... Pasivno. Jeste, pravi si Holden... A posto vise nisi klinac, nisi ni simpatican. Nimalo... Nula Bambija za tebe, matori ofucani promaseni ciniku.
Ok, ali mozda u 2011. godini bude bolje. Mnogo bolje... Zasto da ne, mislim, nova godina je i novi pocetak i to... Trebam biti ekstra, giga, mega ultra optimistican i razvuci lice u teleci osmijeh i pun elana, entuzijazma, energije i slicnih popularnih sranja, odlucno zakoraciti u novi pocetak. Iskoristiti svaku sansu koja mi se pruza... Sta bilo... Prva cestitka nove godine, upucena mojoj malenkosti i koja je ostavila neki utisak na mene, desila se juce. Moj psihijatar mi je pozelio da mi 2011. godina bude jos bolja i uspjesnija od 2010. godine... Mogu vam reci da me je to prilicno nasmijalo. To mi je pozelio tip koji me toliko dobro poznaje. Jednom u svakih jebenih desetak dana ja duboko utonem u ledeno koznu, udobnu skupocjenu fotelju u njegovoj ordinaciji i kenjam.... Kenjam o djetinjstvu, mladosti, svakodnevici i buducnosti. I vrlo sam iskren pred tipom. Pruzio sam mu priliku da me upozna, otvoren sam totalno i igram samo sebe... Mozda je pozelio da me ohrabri. Pokusacu da mu oprostim, jako mi je simpatican. Juce smo dosta pricali o fudbalu, tip je izuzetno upucen u stanje stvari. Zapravo, mislim da je, po razumjevanju aktuelne situacije u SFRJ klupskom fudbalu, znacajno iznad prosjecnog domaceg alfa muzjaka. Ne samo da tip barata podacima, on je cak sposoban i za kriticku analizu stanja... Da, simpatican mi je jako. Ostavljacu mu 50 KM sedmicno jos neko vrijeme. Njemu je to potrebno da podeblja bankovni racun, meni da steknem utisak da radim na sebi... Da kao napredujem i razvijam se. Emotivno, intelektualno i to. Jebes 50 KM sedmicno, toliko sam na gudru davao dnevno, najcesce...
Nervira me ova kolektivna potrosacka histerija, koja se uporno ponavlja krajem svake proklete godine. Istina, cini mi se da je ove godine to sranje ipak nesto blaze, ovdje u BiH, cmaru Evrope, kao sto rekoh ranije. Eto i nekih pozitivnih efekata recesije, barem kod nas... Mada, citam juce da su u USA potuceni svi rekordi vezano za bozicnu licnu potrosnju. 3,3 % je veca u odnosu na rekordnu 2007. godinu... Bravo Ameri, pokazali ste pravi bozicni duh i novogodisnji entuzijazam. LUpajte po karticama, picite kredite, uvaljujte se... Servirajte tu gomilu nepotrebnih, bljestavih, kicastih poklona/predmeta/stvari/imovine, uz obavezne jednako nepotrebne, neiskrene, bljestave i kicaste osmijehe - ljudima koje mrzite ili, u najboljem slucaju, ne poznajete...
A sta raditi za Novu godinu sa osobom koju volis ? Ja , tradicionalno, nemam nikakvu ideju. Ovog puta nisam otvoren za prijedloge. Ne morate se truditi, kao sto ste za moj rodjendan pomucili...
Nemam bas neke specijalno efektne zelje za vas, cetvoro mojih dragih posjetilaca na blogu... Kontam da vi vec imate neke pripremljene za sebe, cuvate ih negdje u steku, ispod okicene jelke i tako to. Pa eto, zelim vam da vam se onda te zelje ostvare. I da ne budete ludi i veseli u novogodisnjoj noci. Ok je ukoliko se samo ne budete osjecali usamljeno... Cini mi se da je vec to veliki uspjeh u ovim sretnim vremenima globalizacije, informaticke i seksualne revolucije i ekonomske krize... Nesto nisam optimista da ce stvari na maloj plavoj sjebanoj planeti znacajnije da se poprave... Sve mislim da ce opet biti isto... Opet ce neka Lady Gaga, ukusno odjevena u haljinu od sirovog mesa, bombardovati svijet seksualnim porukama upakovanim u sinteticku muziku. Multinacionalne kompanije ce osvajati planetu, Ameri nas cuvati od terorisma. Srpsko - hrvatsko - muslimanski politicari ce nas pljackati i paliti siroke narodne mase blistavim nacionalistickim govorima i ozbiljnom pricom o Evropi. Matori pedofili ce ponovo drkati na nevino lice iste ili neke nove Ane Ivanovic... Nole ce osvajati turnire, nadam se... Djeca u Africi ce umirati od gladi, a odrasli od side. Ipak, svijet ce ici naprijed, otvarace se novi azili za pse... Kao i hoteli, moteli i hosteli. Seherezada ce nas ponovo posjetiti, raspolazem provjerenim informacijama. Ja cu se svadjati sa curom, i dalje. Zvezda ce praviti tim za sljedecu godinu...
Do novog punog kruga oko sunca, sjebane male plave planete.
Mada, ne treba meni bas ni vjerovati. Ipak sam ja tip koji redovno ide kod psihijatra. Pijem i Zoloft, eto, to vam se nisam pohvalio...
Pisanje je, kao i neke druge ovisnosti, mnogo zajebana i recidivirajuca bolest. Mislis da si cist, da je tvoja apstinencija u svakom jebenom trenutku cvrsta kao palica gospodina Tajgera Vudsa, da si se definitivno skinuo sa smeca i izlijecio... Da se vise nikad neces vratiti u staro stanje/sranje, da si okrenuo novi list u zivotu, da picis u nova jutra sa vjetrom u kosi i osmijehom na licu, kao ono - recidiv... Tresnes o zemlju, ljosnes kao zrela kruska. Bacis 8 mjeseci apstinencije pod noge i dobro je izgazis. Unistis sve sto si teskom borbom sa sobom, zivotom, strahovima, majmunom na ramenu, u prethodnom prokleto dugom periodu od jedva 250 dana stvorio... Vratis se na nulu. Mozda jos i jedan nivo nize jer svaki poraz ostavlja posljedice. Neki novi oziljci... Samopouzdanje i zelja da ponovo ustanes sa tla i otreses prasinu sa sebe skoro da i ne postoje... A dovoljan je samo mali trenutak nepaznje... Ili bas i nije.
Ne desava se recidiv bas slucajno...
Ja recidivirao... Nisam pisao cijelih 8 mjeseci, ako izuzmemo poneki mail tu i tamo, plus pismene odgovore na pitanja iz 1, koraka NA (priznajemo da smo nemocni pred svojom ovisnoscu), kao i jedan seminarski rad na postdiplomskom za vjecite studente, iz oblasti finansijskih trzista i to... Da, nista od toga nije beletristika. Nije ni ovo sto sada pisem, ali se ipak racuna u recidiv. Ja racunam i mogu to da radim kako god zelim.
Nisam recidivirao heroinom. Cak vise i ne brojim svaki dan apstinencije. Cist sam 377 dana i nekoliko sati... Cini mi se da sam postao prilicno ozbiljan tip, u medjuvremenu... Od posljednjeg javljanja. Vodim sastanke nedjeljom u Sarajevu, u Vrazovoj. One u 16:30, na koje dolazi desetak ovisnika, alkosa i narkosa... Molim za par momenata tisine, kazem, za sve one koji vise nisu sa nama i one ovisnike koji jos uvijek pate. Pa nastavim molitvom - Boze, daj mi mir, da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti; hrabrost, da mijenjam stvari koje mogu promijeniti; i mudrost, da znam razlikovati jedno od drugog... I onda otvorim sastanak za dijeljenje. Da se ljudi rasterete, da podijele svoju muku sa ostatkom druzine u toploj, maloj, zadimljenoj prostoriji u Vrazovoj, broj 8... Dodjite i vi, ako se drogirate i zelite da prestanete. Ako toliko cugate da za vas obicno kazu - a znam ga... to je onaj sto voli da popije.
Dodjite... Niko vam nece reci sta treba da radite. Nema nikakvih jebenih uslova za clanstvo, osim vase zelje da ostanete cisti. Nista se ne placa, niko vam nece uzeti pare... Svi smo kokuzi, to je sasvim okej. Cak je i zdravo, ako ste na pocetku apstinencije jer nemate love za dop... Mi samo pricamo nase price, iskustva, strahove, dileme. Ne dijelimo savjete, ne pametujemo, ne procjenjujemo. Nema ljudi u bijelom, samo dzaneri. Vodjeni smo blesavom idejom da ovisnika niko ne moze toliko dobro da razumije kao drugi ovisnik i da pomoc, u terapeutskom smislu, koju jedan ovisnik pruza drugom, ni sa cim ne moze da se mjeri... Pa cak ni sa lopatom sarenih pilula.
Kad sam ja cist, onda to moze biti svako. Deset godina sam bio na dopu, mozak mi je hemija nacisto sjebala. Pogledajte kako lose pisem, nisam u stanju ni prostuprosirenu da povezem... A opet sam cist. NA jarane... Ja mrzim prokletu USA. Mrzim globalizaciju i multinacionalne kompanije i Holivud. Ali ima par kvalitetnih sitnica koje su preplivale veliku zagadjenu baru iz te proklete zemlje i dosle ovamo i obogatile nas... U staru ofucanu Evropu, pa cak i u njen cmar - Bosnu i Hercegovinu. Kosarka i NA, naravno.
Inace, dobro sam, hvala na pitanju. Jutro kao jutro, provodim ga, kao i obicno, na brdu iznad grada. Doduse, promijenio sam stranu u posljednje vrijeme. Nekako se i to desilo. Jedino mi nikako ne uspijeva da se spustim u grad. Mozda se i to dogodi, ponovo, jednog suncanog majskog dana... Izasao sam iz Sarajeva one daleke, sjebane i proklete 1992. godine, u maju mjesecu i preselio se na brdo iznad grada. Proveo tu najljepse godine zivota. Pun sam sjecanja na rat, natopljenih alkoholom, praznim smijehom, samocom i heroinom, ali nemam namjeru da ih sad dijelim sa vama, ne bojte se... A trenutno lupam po muslimanskoj tastaturi, na muslimanskom brdu iznad grada u muslimanskoj kuci u koju su u periodu 1992. -1995. roknule 34 granate veceg ili manjeg kalibra, zolje, trombloni i ostala bezbrojna sitna boranija... Jeste, skoro je bila sravnjena sa zemljom, ali je ponovo nikla i porasla... Kuca je bila na prvoj liniji fronta, Srbi godinama pokusavali da je osvoje. I nije im poslo za rukom... A onda dosao Ja, ovisnik, i bez ispaljenog metka je okupirao. Srbin... Sta da vam kazem ?! Zivot pise romane i tako te fraze... Rat nije bio besmislen, kao sto nijedan nije. Nacionalisticke podjele i mrznja jesu besmisleni, a rat je profitabilan.
Jos uvijek sam sa onom istom curom, kojoj sam posvetio prethodne unose u ovaj zamrli blog. Posvecujem joj, evo, i ovaj unos... A kome bih drugom nego L. ?... Posto nisam pisao cijelih 8 mjeseci, gospodin Holms bi zakljucio da smo nas dvoje u pravo dugoj i stablinoj i ozbiljnoj vezi... Da, u pitanju je ozbiljna veza dvoje neozbiljnih ljudi. Sutra ce nam biti prva godisnjica veze. Ne pitajte me sta sam povodom toga pripremio za nju... Nisam nista, jos uvijek. Nemam ideju ni za poklon, ni za izlazak. Nisam posebeno kreativan tip, jebiga... Slabo mi idu te romanticne stvari i fazoni. Bilo mi palo na pamet da je sutra pozovem na kafu u isti onaj kafic u kojem smo se i konacno smuvali, pa tako pokusam da rekonustruisem taj fatalni 24.12. prosle godine, dan koji je prethodio mom 30.-tom rodjendanu... Ne morate mi vjerovati, ali i ove godine mi rodjendan tacno pada na dan poslije godisnjice nase veze ! Prosto da covjek ne povjeruje, kakva jebena koincidencija... Mozda tako bude i dogodine, mozda ne. Mozda i ne budemo zajedno... Ne ide nam bas kao podmazano u posljednje vrijeme... Ovaj, ja sam prilicno star tip. Medjutim, to ne znaci da sam zreo i iskusan... Nisam. Znam zmireci pronaci venu, srediti se i u stopalo, vrat ili dlan, znam napisati deset metara nekvalitetne proze dnevno (kad sam u top formi), znam zasto je FED drasticno smanjio kamatne stope (ali necu vam ni to sad objasnjavati, ne bojte se, kad vam kazem)... Ali o vezama i zenama i godisnjicama ja nemam blage veze. Cak sam bio toliko drzak i glup i uobrazen i neiskusan da sam mislio da sam - iskusan. Pa, L. me je uspjela lako i plasticno i nedvosmisleno ubijediti da sam se zajebao...
I, ne ide nam najbolje u posljednje vrijeme... Skripalo je i sinoc, pa smo mnogo razgovarali. I tako sam, glupan, izletio da sam to planirao za sutra, pa mi je plan jebeno propao... Para imam malo, moze se istresti neka mrsava petobanka iz mog plitkog, mrsavog, crnog ofucanog novcanika, ako uracunamo i gvozdenjake. Ta suma ne otvara bas polje beskrajnih mogucnosti... Otvoren sam za prijedloge.
Inace, stvari danas stoje nesto bolje nego sinoc, odnosno trenutno stvari ne skripe... Sinoc mi je na um pala jedna stara arapska poslovica koja glasi -
Za one koji ne znaju arapski, kratak prevod - sve je dobro kad se dobro svrsi...
Zene su nevjerovatno komplikovane, teze ih je provaliti i od arapskog jezika. Lakse je odraditi fundamentalnu analizu akcija na berzi grada Makao-a, lakse je skinuti se sa dopa, lakse je.... sve je lakse.
A to je vec posebna tema, zar ne ?... A kako ste mi vi, onako, ovako ? Sta slusate od muzike ?... Ja sam, ono, levat sto se tice kibernetika i racunara i ne znam aplaudovati pjesmu sa jutjuba (ne znam to ni izgovoriti, a ni spelovati, ali to i nije vazno, pretpostavljam)... Da znam, zalijepio bih vam sad nesto od Erogenih Zona, mozda Mistican Dan ili nesto. Slusam ih vec cijelo jutro... Duh Sarajeva, rekao bih, prosipa se iz zvucnika u malu sobu u 34 puta sjebanoj maloj kuci na malom brdu iznad grada, na muslimanskoj strani, naravno...
Dzes ba, dragi moj dnevnice ?!!! Odavno nismo razmijenili po koju, ti i ja... Jeste jarane, tebi, bas tebi se obracam. Provalio sam da je ovo totalno intimna stvar, ovaj moj blog. Pravo intimni unosi jebote, namijenjeni iskljucivo mojim ocima. Mislim, ono, samo ja citam ove stvari za sada... Okej, ako cemo biti potpuno precizni i bolesno pedanti - nisam samo ja citao svoje unose, ali pretezno jesam. Bilo je tu i nekoliko (slucajnih) klikova sa strane. Zato se, ipak, izvinjavam svim svojim vjernim citaocima, sto zanemarujem njihove posjete ovom mjestu. Pocastovovan sam vasim posjetama ovom mjestu, ne zelim da zvucim nezahvalno i to... Da, fakat iskreno izvinjenje za sve moje prijatelje-citaoce... Za vas troje.
Jebiga, nisam pretjerano popularan na ovom mjestu. Mozda mi u samom imenu ozbiljno steka. Zajebo sam se u onom broju – sto sam koji kurac stavio broj 11 ?! F11 uopste nece privuci ljubitelje vojnih aviona i slicne frikove... To je totalno zastario avion i apsolutno nema potrebe da pisem o njemu. Nije ostavio ni neki bitniji trag u istoriji, ove letjelice nisu ucestvovale u nekom divnom humanitarnom sranju-akciji tipa Milosrdni andjeo, u zelji da dragu malu plavu zesce sjebanu planetu ucine ljepsim i zdravijim svemirskim mjestascem za zivot... A i nema puno ljubitelja tekstova o vojnim letjelicama, tenkovima, podmornicama i slicno... Nije bas tema koja bi donijela popularnost mom dnevniku. Sudeci po top listi najcitanijih blogova na ovom sajtu, bolje bi bilo da sam se odlucio za broj 69 ili tako nesto. Jeste... Ako izuzmemo nekolicinu blogova koji obrađuju zesce ezotericne teme za koje ja, zbog svog zalosno skromnog obrazovanja, ne osjecam da sam dovoljno kompetentan da pisem, tipa Veliki Brat, Seksualni zivot Seke Aleksic i Selo, Fun Club Mile Kitic itd, najposjeceniji su – pornografski, naravno. Seksa nam dajte, samo seksa. Jebes ezoteriju, religiju, ovisnosti, svakodnevicu, poeziju, epsku fantastiku... Dajte nam vruce i masne price. Na to se raja prima, definitivno... Kamo srece da sam stavljao naslove u sportskom fazonu – Tajger Vuds i njegova palica i 18 rupa. Mozda sam mogao pisati i price za djecu i odrasle – Lesli se vraca kruci... Ili pak licnu ispovjest – Jednu jebem, druga mi ga pusi... To bi me vjerovatno lansiralo u orbitu populatnosti i nekog divnog, suncem obasjanog lirskog jutra bi osvanulo objasnjenje na ovom blogu kako je izdavacka kuca ta i ta otkupila pravo na moje biljeske, uredila ih stampala u 4 triliona primjeraka i ocekuje zescu navalu napaljenih kupaca, obozavatelja i obozavateljki... Obozavateljki... Ali eto, jebiga, nimalo nisam komercijalan tip. Stalno trubim o narkomaniji i trulezu i ispraznosti i besmislu sopstvenog zivota. Jebes to... Dokurcio sam svima, sto jest jest, postovani dragi dnevnice moj...
I zato sam ovakav kokuz, blago meni. Bas sam kokuz. Odavno nisam bio ovako go kao pistolj, moguce jos od samog rodjenja. Jutros me je cura pogurala sa 5 maraka i 40 feninga, da imam kafu i novine. Bravo Vladimire majstore, uspio si u zivotu, nema sta. Stvarno si postao lik i faca, fakat trebas objaviti knjigu i tako pruziti priliku sirim narodnim masama da skontaju i apliciraju tvoju genijalnu formulu uspjeha u sopstvenim zivotima. Budi nesebican i to... Posto trenutno nemam dovoljno novca ni za kiflu, sa velikim zaljenjem sam morao odustati od putovanja na NA konvenciju u Trogir nastupajuceg vikenda... Nista od Narkoslavije, sta da se radi... Moja djevojka ide tamo, ja ne. Bice citava gomila cistih narkomana na jednom mjestu. Masa ljudi. Ljudi koji su pravo cisti i ljudi koji nisu. Ljudi koji se klate u apstinenciji i oni koji su kao od stijene odvaljeni. Ljudi kojima je apstinencija najvece dostignuce u zivotu i oni koji su izgradili jos mnogo kvalitetnih stvari na temelju toga... Gomila, gomila ljudi...
Korisno je otici tamo. Covjek se napuni pozitivnom energijom. Nauci nesto. Shvati da je zaista moguce ostati cist. Da postoje ljudi koji su se drogirali i sada godinama zive bez droge. Da zivot bez droge nije prokleta nemoguca misija. Da se bez heroina u venama ne umire u najstrasnijim mukama. Da nisi najgori. Da tvoja prica nije nista manje ili vise strasnija od drugih. Da nisi toliko jebeno poseban, usamljen, neshvacen, poremecen, sjeban koliko mislis da jesi. Fakat. Nikad ni na jednom mjestu u zivotu nisam osjetio toliki stepen razumijevanja i tako snazan osjecaj zajednicke pripadnosti, nego na pomenutim konvencijama. Na prethodnoj na kojoj sam bio, konacno i definitivno sam shvatio da nisam beznadezan slucaj. Da su pojedinci bili u mnogo goroj psihofizickofinansijskoj situaciji od moje, pa se uspjesno izvukli. Cini mi se da sam na posljednjem dijeljenju ustao i rekao – "Jebiga ljudi, sve je to u redu, ali ja svake noci mastam o seksu sa dvogrbom kamilom i ne znam sta da radim jer jedino heroinom uspijevam te misli odagnati iz glave ?!", barem jos dvoje ljudi bi se javilo i reklo da i oni mastaju o seksu sa dvogrbom kamilom ali nekako uspijevaju imati normalan seksualni zivot i bez dopa, bez obzira na pomenutu devijaciju... A neki treci lik u dnu sale bi se zakasljao da privuce paznju, pa stidljivo izjavio da on, ipak, vise preferira jednogrbe kamile i zivi sa tim... Nevjerovatna iskustva koja mijenjaju zivot...
Osim toga, bice malo i zajebancije na doticnom mjestu sa doticnom ekipom, bez kamila. Ili, posto je u pitanju more, bice malo vise zajebancije. Bogami, kad sam vidio program konvencije tipa – nocni party na plazi, digla mi se kosa na glavi... Ono, sama mi cura ide tamo, bog te jebao !!! A narkomani u apstinenciji su obicno likovi kojima se na penisu mahovina uhvatila koliko dugo nista nisu.... radili, pa su skupovi poput ovih sjajne prilike za razmjenu iskustava i tjelesnih tecnosti... Ali eto, ja kao vjerujem mojoj djevojci, a ona je kao zaljubljena u mene, pa eto... Kao bice sve okej. Tj. nece biti nista... Jos jednom je u svojoj tinejdz mladosti (prije 7 godina) moja djevojka putovala na vikend na more.... i ostala tamo zivjeti pet godina. Udala se... Jebiga, krivo je more... Krivo je more, Vladimire, sto ti jebeno nemas novca i nemas pojma o zivotu.
Zasto pisem danas ? Otkud ovaj jebeni nalet inspiracije ? Zato sto Vladimir nema pojma o zivotu. On pise iskljucivo u situacijama kada ima nesto pametnije za raditi... Da samom sebi napakosti i oduzme dragocjeno vrijeme.... Da, danas moram dovrsiti jebeni biznis plan za prijatelje i pisem ove gluposti da ne bih uradio kash flow, blago meni... Cim ne budem imao pametnijih stvari za raditi od pisanja, garant necu ni pisati. A svakako nastupa i svjetsko prvenstvo u fudbalu. Kontam da je to jos veci ispit cvrstine veze između L. I moje malenkosti od konvencije u Trogiru na kojoj moja ljepsa polovina samostalno nastupa. A bolje da je konvencija ovog vikenda, nego za mjesec dana kada ce se L. osjecati malo.... ok, malo vise - zanemarenom djevojkom, kao vecina zenske populacije na planeti, pretpostavljam.
Eto, ipak - sreca u nesreci. Ili revans sa kamatom mojoj curi slijedi od 10.06. Tako nekako.
Jutro... Konacno jedno prihvatljivo, pristojno. Nije se nebo smracilo kao da se sprema da na nas istrese tovar govana. Nema bolesno teskog, prokleto tamnog oblaka parkiranog bas iznad moje zgrade, da mi pritisce mozak i savija kicmu i sise zivot... Da, fakat se jutros osjecam rastereceno. Meteoropatija rules jebiga... Inspirativan dan jutros, sto bi rekao moj kao prijatelj, sarajevski yogi H... Tip je to rekao prosle sedmice, upravo onda kad je pola cete decembarskih dana zalutalo u maj da nam pokvari cejf, proljece i to. Temperatura je bila oko 0 stepeni, na Jahorini je padao snijeg, a ptice su ponovo letjele na jug onog usranog dana kada je to yogi H. izjavio... I tip je fakat mislio i zivio pomenutu misao. Frajer je pronasao inspirativan dan, negdje u sebi, pretpostavljam. Bhakti Yogi Gospodina Krisne. Tip koji zivi na ulici, pokriva se nebom, jede sta stigne. Tip koji se odvezao od svega materijalnog i trudi se pronaci transcendentalno zadovoljstvo (vjerovatno i uspijeva, ne izgleda nimalo nesrecno). Mislim, lik zivi na ulici ali je i mislju i djelom i izgledom daleko od klosara ili beskucnika... Jednostavno, tip zivi ono sto prica, a prica o odricanju od materijalnih udobnosti i culnih uzitaka i potpunom posvecivanju svrsi covjekovog zivota – samospoznaji (a samospoznaja je, kao sto svi to dobro znamo, po bhakti Yogi uspostavljanje odnosa sluzenja prema Bogu). I jebe mu se za meteoroloske uslove, udobnosti, novac, kapitalisticka sranja... Djeluje spokojno, sigurno, nepokolebljivo. Gomila drugih likova koji se igraju Bhakti yoge zavide mu pomalo na slobodi, odlucnosti, vjeri... A opet, niko svoj zivot ne bi mijenjao za njegov. Nikad. Okej je vjera, duhovnosti, transcendentalna ispunjenost, ali udobnosti su malo vise okej. Materijalne stvari, opipljive ili ne. Novac, kuca, posao, karijera, ugled, porodica, pranje auta u nedjelju i rostiljanje 4 puta godisnje, u ljetnim mjesecima. Plus ljetovanje i eventualno zimovanje, kreditne kartice i hipoteka na stan... Koliko god da je cijena koju placaju za materijalne stvari visoka, bilo da je rijec o utrosenom novcu, vremenu, emocijama, nisu u stanju odreci ih se. A o odricanju od ljudi da i ne govorim. Ko jos moze da ne veze za ljude, koliko god njihovo pojedinacno prisustvo u nasim zivotima bilo prolazno i ostavljalo bol i prazninu kada jednom odu ?! Yogi H. pokusava i to. Biti nepristrasan prema ljudima, vremenu, situacijama. Transcendentalan (kakva zajebana rijec)... Taj tip mi je poslao sms u kojem je napisao kako je prokleti 18.05.2010. zesce inspirativan dan, bas u trenucima kad mi se ideja o suicidu cinila prilicno interesantnom i vrijednom paznje; kad me je prokleto tamni, bolesno teski oblak iznad glave skoro bio slomio... Time je tip ucinio cudo, jebeno me je natjerao da se vise ne zalim na meteoroloske uslove (na neko vrijeme dok uticaj poruke ne izblijedi). Barem ne na glas. Poneko skrabanje u wordu se ne racuna, naravno.
Ne znam da li je gospodinu yogiju H. I danasnji dan inspirativan. Meni jeste ili barem pokusavam utripovati da jeste. Otud ovaj unos. Ne kulira mi se ovako lijep ljetni dan na brdu iznad Sarajeva... Kod mene je gotovo i ispunjen obavezama. Prosto nevjerovatno za tipa koji upravo obara rekord u disciplini – gluvarenje na bolovanju sa preponama... Fakat, vec godinu i tri mjeseca sam konstantno na bolovanju. Jebiga, zesce sam bolestan tip, sta da se radi... Rezultat vrijedan paznje cak i u ovoj zemlji, poznatoj po velikom broju vrhunskih sportista u pomenutoj disciplini. Dugogodisnja tradicija... Ali eto, zalomi se nekad i kod mene dan ispunjen zbivanjima... Imam scenario za pilot epizodu humoristicke perolake serije ispred sebe, pored kompa (sa lijeve strane, da budemo precizni. Korisno je biti precizan, u svakom trenutku moramo biti precizni). Napisao ga je tip koji rezira seriju. Uskoro ce snimanje, obezbijedjen je adekvatan prostor (i vise nego adekvatan, polivalentan – pozoriste)... Neko bezbudzetno ostvarenje, pravo bosansko... Kao desilo se zesci preokret u prokletoj avliji, postali smo zemlja obilja. Ekonomsko, pravno i politicki poderali smo cak i EU. Mada imamo odredjene probleme zbog ilegalne imigracije iz USA i Kanade, nasi generali se trude da odrze NATO savez u komadu. Suljo i Mujo su se vec odavno popeli na Mars, a Haso se priprema za put na Jupiter... Ono, zesce realna perolaka naivna debilna besmislena razbribriga usrana serija, sa nesto malo humora tu i tamo. Bacace malo na krimi fazone, oko toga su zapleti i slicno... I sve je, bas prokleto sve, jebeno drugacije od onoga sto sam do sada pisao u zivotu... To, naravno, ne znaci da sam ja pisao kvalitetno. Kvalitet u mojim pricama je tema za preskociti, ako zelite da budete fini prema meni. Jebiga, kvalitet ostavljam cvikerasima, ozbiljnim likovima, doktorima, profesorima, akademicima i kriticarima. Ja sam samo narkoman koji voli da pise ponekad, ako se slucajno ne drogira tih dana, i nemam bas nikakve veze sa kvalitetom... A eto, dobio sam priliku da radim, pisem seriju zh kvaliteta, najnizeg, vjerovatno u rangu spanskih sapunica... a osjecam se, prije svega, uplaseno. Kao da sam uzeo na sebe obavezu da napravim nesto sto prevazilazi moje sposobnosti... U prevodu – fali mi cuga. Fakat mi fali da ubijem poneko pivo u lirski lijepom majskom jutru. Tako bih podmazao grlo i mozak i prsti bi se razletjeli po tastaturi kao jato preplasenih ptica u noci i sve bi bilo lakse. Prica duhovitija, ja spokojniji... Jebiga Vladimire... Kontam da cu ipak probati i ovako, na suvo. Mozda nesto i ispadne iz mene. Mozda se moze napraviti i pita od govana, ko zna... A uvijek postoji i klupa za rezerve igrace, pa ako ja klisnem, mozda uskoci neki gladni cvikeras, ozbiljan lik, doktor, profesor, akademik ili kriticar. Kad crijeva horski zapjevaju pjesmu ljubavi, tesko je zadrzati kvalitet. Ili biti transcendentalan prema gladi. Pitacu cika H. jede li i on katkad...
Okej... Evo me ponovo ovdje. Blog fazon, virtuelna ispovjedaonica, mentalni cucavac. Ponovo sam se nadnio nad doticni virtuelni objekat i natezem se iz petnih zila... Bas mi je, ono, stalo do toga da nesto ispadne iz mene, bilo sta sto iole ima smisla. I suvise ne bazdi, moze se procitati i slicno... Jebiga, nije bas da lako ide. Tesko je probiti led, vratiti se u film, osloboditi se zatvora. Nije nimalo jednostavno izvuci pisanje iz sebe nakon nekoliko mjeseci hvatanja zjala i sviranja kurcu. Fakat nije... Posljednji put sam se rasprdio u wordu kad sam nesto mlatio o besmislu Osmog marta. Eto, kao da to ljudi i bez mene ne znaju. Kao da im je potrebno moje kenjanje i suplja prica da shvate koliko je to debilna proslava. Ili nije... Pretpostavljam da sam pomenuti unos napisao nekoliko dana po Osmom martu, dok sam se nakanio i dok mi je hemijom sjebani mozak obratio proklete informacije, cinjenice i ... fakte jebiga (kontam da kad vec nabrajam, red je da navedem barem tri pojma)... I otad nista nisam napisao, ako izmemo poneku sms poruku tu i tamo.
Pretpostavljam da time srpska internet knjizevnost i nije previse izgubila. Nisam izgubio ni ja, istini za volju. Nikad nijednu svoju knjizevnu izlucevinu nisam uspio naplatiti. S jasno vidljivim razlogom, slozicete se... Ne mogu se dobiti pare bas za svako smece, zar ne ? Izuzetak su, naravno, mesne preradjevine Lijanovic, ali to je ipak cinjenica. Pogotovo se knjizevno smece ne moze uvaliti nasem izrazito prosvijecenom, skoro pa genijalnom, srpskom narodu. Srpski kraljevi su jos u 13. vijeku zlatnim viljuskama kulturno jeli prasece i jagnjece i jarece pecenje, molim lijepo... U vrijeme dok su Germani masovno kidali i cupali i trpali rukama u sebe... Dok je Vatikan tvrdio da je viljuska kao trozubac, prokleti djavolji simbol i to... Ali jebes Vatikan i viljuske, zasto seja ovoliko dugo nisam javljao, pisao, bio vrijedan ?
Posto jos u prvom unosu objavio da sam prokleti dzaner u apstinenciji, koja je cvrsta kao kvalitetna kula od karata, logican je zakljucak da sam poklekao u svojoj borbi i ... popusio kurac gospodinu H, po jubilarni hiljaditi put u ovih deset godina moje ovisnosti o opijatima... Medjutim, taj logican zakljucak nije tacan, srecom. Apstinencija je jos uvijek neprekinuta, proteze se trenutno od petog ka sestom mjesecu u kontinuitetu... Prica je daleko jednostavnija – Vlado je samo ostao bez kompjutera, a na papiru ne zna pisati, odavno je to vec zaboravio, jos od srednje skole... Kompjuter mi je ostao u Novom Sadu, a ja se vratio kuci, nazad na svoje brdo iznad Sarajeva... Sinoc sam dobio novi kompjuter. Lap top, simpaticna stvarka. Trebace mi nekoliko dana da svoje seljacke debele prste naviknem na finu, super senzitivnu tastaturu, a onda cu vas zatrpati novim materijalom, ako vec budete toliko blesavi i besposleni da me citate... Okej, ljudima u drzavnoj sluzbi je gubljenje vremena na mom blogu unaprijed oprosteno. Oni imaju 7 sati dnevno slobodnog vremena na poslu i moraju ga jebeno utrositi na bilo sta. Citanje mojih sranja je vjerovatno jedan od glupljih nacina, ali eto... Tolerisacu to. Moglo bi se cak reci da kao poreski obveznik placam te ljude da citaju moje tekstove. Fakat jebeno simpaticno, rastopim se od slike tipa koji je zalutao u odijelo sa kravatom, kako razvlaci burek po nacrtu zakona o zabrani otpustanja ljudi iz drzavne sluzbe (nesto po ugledu na evropsku naprednu Grcku), debelim prstima ceprka po kompu, tupim ocima cita moja sranja i kezi se dok mu mast curi niz bradu... Bas legendaran prizor.. Ali normalno zaposlenim ljudima, koji svoj hljeb sa 40 kora zaradjuju kod privatnika, pogotovo kod ovih domacih, novopecenih gonica robova, fakat ne mogu progledati kroz prste. Takve molim da ne posjecuju ovaj blog... Jebiga ljudi. Vase vrijeme je suvise dragocjeno, kad slobodni citajte Desanku Maksimovic, Oskara Davica ili malo modernije likove, tipa Koelja i Albaharija i to... Jebes drogiranog mamlaza i njegovo brljavljenje.
Kompjuter je bio zapakovan u veliku kutiju oblika one za cipele, ali dosta ljepsu. Imala je dzinovski roze smajli na sebe. Urucila mi je moja ljubav, na parkingu ispred moje zgrade, sinoc, nekad oko 23:00, kad smo se oprastali (do sljedeceg dana, naravno)... Jebiga, cura za razliku od svog dragog momka parazita, radi i ujutro mora rano ustati... Sjebo sam se tu, na parkingu ispred moje zgrade, dok sam drzao u ruci veliku kutiju oblika one za cipele, ali dosta ljepsu... Bio mi je simpatican onaj dzinovski smajli nacrtan na njoj... Naravno, djevojka me je zamolila da je ne otvaram dok ne udjem u svoj stan i ona ne razguli dovoljno daleko niz brdo, ka Sarajevu, pretpostavljam... Poslusao sam je. Suvise sam se zbunio da bih se sjetio ne odrzati obecanje. Poklon je definitivno bio nicim izazvan. Nije godisnjica veze (jos je u dalekoj izmaglici taj dan i tesko je danas procijeniti da li cemo uspjesno doploviti do njega ili se slupati o prokleti hrid karme), nije mi rodjendan, nisam objavio neku skrabotinu niti uradio nesto posebno za nju... Nisam uradio jebeno nista, osim sto tu djevojku volim, kao i obicno. Volim je uvijek jednako, s tim sto ponekad uspijem svoju ljubav da uvijem u macho sranja i serviram joj je tako izvitoperenu, a nekad skinem sve maske sa lica i ne igram se alfa muzjaka... I tako, nesto izuzetno mudro u mojoj glavi, neki genijalni glas koji me cesto navodi u zivotu da donosim briljantne odluke koje su me dovele do pozicije u kojoj danas jesam, predosjecalo je da je u pitanju zajebancija, da mi je cura kupila papuce ili nesto, da me zajebava da se polako ali sigurno deformisem od tradicionalnog balkanskog ponosnog muskarca ka degenerisanom ultra modernom evropskom placljivku... E pa, zajebao sam se. Moja djevojka mi je poklonila lap top racunar. Jebote !!! Cura mi kupila kompjuter, covjece !!! Ima li potrebe da pisem koliko sam se sjebao ? Kako sam sjedio na podu svoje celije u stanu roditelja, savijenih nogu, sa rukama na koljenima, na uskom prostoru izmedju kreveta i zida, zasut nekim ukrasnim blentavim crvenim kuglicama koje su ispunile najveci dio kutije da bi na prvi pogled skrivale njen pravi sadrzaj, a po otvaranju iskocile i pobjegle iz nje i rasule se po podu (sat vremena sam ih kasnije sakupljao mozgajuci) i.... pitao se kojim jebenim bogovima treba da se zahvalim sto je L. dio mog zivota, cime sam zasluzio njenu ljubav i ... ?! Sta jebeno u zivotu da radim sa njom i sobom, nama ? Zasto sam toliko prokleto nemocan da budem normalan covjek i izgradim prosjecan, normalan zivot, stvorim uslove za zajednicki zivot o kojem vec neko vrijeme pricamo?mastamo ?!... Sta da jebeno radim sa kompom, kako da joj ga vratim, kako da joj se oduzim, kako da prestanem da mislim o oduzivanju jer to je najveca glupost koju mogu uciniti u ovom trenutku, posljednja stvar koju bi ona zeljela ?...
Moja djevojka radi za platu od 1100 KM mjesecno, tek neka cetiri mjeseca. Bice da je mjesec dana radila za veliku kutiju oblika one za cipele, ali dosta ljepsu... Bice da me toliko voli da je spremna mjesec dana raditi za to da se voljenom debilu ispuni njegova nimalo skromna zelja, prohtjev, cejf... Dok isti taj debil ustaje u 09:00 ujutro i jedina mu je obaveza koju je preuzeo na sebe – potrositi nekako 24 h dnevno, a pritome se ne spotaci o neki gan pun heroina i ne zabiti ga tako sebi u venu... Ne uciniti to ni namjerno, naravno... A i ona se, takodje, izmedju ostalog, bavi istom zajebanom igrom na zivot ili smrt – apstiniranje od opijata vs ovisnost... Pricao sam cesto u prethodnih par sedmica kako mi pisanje nedostaje i kako mi se ponekad cini da cu eksplodirati ako se ne ispraznim u wordu. Kako zelim da pisem i kako je taj proces za mene neka vesta autopsihoterapije, mentalna higijena, nacin da saberem misli, meditiram, dovedem roj gluposti u glavi u kakav takav red... Pricao sam i to kako sam prije nekoliko dana ostvario kontakt sa tipom koji se osim Bhakti Yogom bavi i filmskom umjetnoscu, a on mi ispricao da mu bas uskoro treba tip za pisanje scenarija... Kako je pokupio neke moje tekstove da prouci moje pisanje i provali ima li tu stofa za scenaristu. Kako su u pitanju najdebilnije najjeftinije serije koje treba zabraniti, emitovane na televiziji za koju sam ja hiljadu puta rekao da je treba raznijeti u picku materinu. Kako je to smijesna igra sudbine, karma, akcija – reakcija... Pocetak na posljednjem mjesto sa kojim bih svoj pocetak povezao... Bice da sam je tom pricom nagovorio da mi kupi kompjuter. U picku materinu...
Pricali smo kasnije telefonom. Rekla je da me voli i da volim ja nju, osjeca to. Da ona voli moje pisanje. Da ne razmisljam mnogo o novcu. Da je kompjuter polovan i da se ne sikiram oko cijene. Da ce se uskoro stvari promijeniti i meni se ukazati prilika da je pocastim dvosedmicnim krstarenjem po Pacifiku. Ili barem vikendom u Pragu ili Budimpesti. Ili, u najmanju ruku, vecerom u nekom pristojnom restoranu. Ili...
Veceras cemo se ponovo vidjeti. Ja i dalje nemam pojma sta da mislim o sebi, o poklonu, o L., o kompu i pisanju... Koliko je od ovoga miksa osjecanja u meni cista sreca, a koliko sam prokleto sjeban sopstvenom nemoci da budem decko svojoj djevojci. Koliko je sreca koju osjecam uzrokovana spoznajom da me moja djevojka zaista mnogo voli, a koliko mi je fakat drago sto ponovo pisem... Koliko sam prokleto sjeban sto sam muska sponzorusa, sto je moja cast otisla u tri lijepe... Nemam pojma.
Znam da je veceras moram vidjeti, mada nemam blage veze kako cu se postaviti. Fakat moram... A vjerovatno cu samo biti njezan prema njoj...
Sa ovim unosom kasnim cijelih sedam dana. To je veliki uspjeh za mene... Obicno kasnjenje bude mnogo duze. U pojedinim stvarima kasnim i oko 30 godina... Ne bih se iznenadio i kada bih saznao da u nekim kasnim i po nekoliko inkarnacija... Mislim, to sam ja, jebiga... Nije do okolnosti.
Bice bolje. Ili nece...
Drugi unos u blog... Glupo se osjecam. Ok, to i nije nesto lose za mene, precesto se glupo osjecam, ali trenutno se osjecam gluplje nego obicno. Glupo je kad unosite drugi unos u blog, a jos ni prvi niste zalijepili ondje gdje treba biti zalijepljen. Jebiga, organizator ima manjih tehnickih problema. Nadam se da ce mi armije mojih obozavatelja oprostiti. Da nece doci do frke velkih razmjera, strajkova upozorenja, gladi ili nedisanja... Kao sto ranije rekoh, kuckam na lap topu. Ta draga sprava nema internet, ni ulaz za disketu. Pristup internetu ostvarujem na drugom kompjuteru. Nacin prenosa podataka sa jednog na drugi aparat je ultra moderan za mene – koristim ono malo govance, stik, koje prave toliko sitnim da fakat nikako ne mozete, a da ga ne izgubite. Ja sam ranije, dok sam jos bio zaposlen i vrijedan i uspjesan gradjanin, uspijevao izgubiti i po 3 stika sedmicno, ali danas je ta cifra znatno skromnija, kao i kolicina novca u mom dzepu. Imam, ba, samo jedan jedini jebeni stik i dao sam drugu Jugu da skine neku moju pricu sa njega, a tip nikako da mi ga vrati... Zato, jebiga, ispada da ovaj blog postoji samo u mojoj glavi. To nije dobro. Moze cak biti i simptom dragog mi ludila...
Provalio sam razliku izmedju bloga i dnevnika. Dnevnik je intimni unos, koji se vrsi samo za nase oci. Ako kuckate blog, onda valjda ocekujete povratnu informaciju ili barem imate u prstima jasnu predstavu da pisete za Nekoga i da taj Neko treba da vas cita i pokusa shvatiti... Drugaciji je nacin pisanja, razmisljanja, komunikacije. Morace mi Jugo vratiti stik, jebes ga.
Inace, 8. je mart danas. Katastrofa od dana. Parada licemjerja, povrsnosti i gluposti... Mrtvog cvijeca, laznog cvijeca, plasticnog cvijeca, mrtvih i laznih plasticnih osmijeha. Sitnih gluposti i znakova paznje, ruckova na teret drzavnog budzeta, cmakanja i cmakanja. Grljenja. Zderanja. Cmakanja i cmakanja. Promasenih parfema. Otrcanih shala. Isforsiranog smijeha... Bude, doduse, pomalo i seksa. Raspolazem provjerenim informacijama da odredjeni broj dama u ljubavnoj vezi koristi ovu priliku da prevari svoje gluplje polovine... Pocaste se za 8. mart, valjda. Odredjeni broj dama koje nemaju gluplju polovinu takodje se bavi seksom sa slucajnim ili namjernim prolaznicima. Odredjeni broj dama koje nemaju gluplju polovinu i nisu i stanju da pojebu slucajnog ili namjernog prolaznika, prigrli flasu i ubije se alkoholom kao stoka. Kao jaca polovina... Odredjeni broj tiho tuguje. Neke se kurce i preziru glupi praznik, kao i glupe muskarce i one glupe emocije i sve.... a opet im se otme poneki uzdah kad vide gomile jebenog cvijeca oko sebe ili nesto. Uguse ga, naravno. Odredjeni broj i otvoreno tuguje... A najveci broj njih, kao i njihovih glupljih polovina, njihovih jacih polovina, slucajnih i namjernih prolaznika, zapravo nema blage veze i bas nikad ne razmislja o tome zasto i cemu sluzi i koji je to kurac, taj jebeni 8. mart ?! Sta je ta Klara Cetkin uradila, ko je slavi ? Cime nas je zaduzila ?... Ma, nista jebiga pametno, ako mene pitate... Neko rece da su zene dobile pravo da vise ne budu zene. Neko da mogu da ravnopravno izadju na izbore i tako ravnopravno sa svojim glupljim polovinama dozvole da budu prevarene, izigrane, pokradene ili preglasane... Neko rece da su se izborile da ravnopravno upravljaju ves masinama, peglama, usisivacima sa svojim muzevima, te da dijele sudoperu na dva jednaka dijela i to... Kako god hocete, ali ja nikako da se otmem utisku da su se zene pomalo zajebale. Pocele su malo vise da rade. Da ganjaju karijeru na ustrb porodice. Da pokusavaju da budu veci frajeri od muskaraca, koliko god to bilo suprotstavljeno njihovom duhovnom sklopu, sustini, nacinu razmisljanja, emocijama... Dame prigrlile sansu da dozvole prokletoj masini za mljevenje mesa koja se zove Civilizacija, da ih melje i sjecka na najsitnije komadice, koji vec i gube karakteristike cjeline iz koje su nastale. I ponosne su na tu priliku, naravno. Sretne su zato sto su dobile sansu da budu samljevene. Jebes porodicu, supljak o odgajanju djece, domacinstvu i slicno. Daj damama novac i zadatke i karijeru i stres i borbu i ratovanje na poslu i djonove, stikle i lazi, mobing, instant kafu, seminare i prezentacije i prosirene vene i cvikere na ocima. Plus jos malo povisenog krvnog pritiska, holesterola i otudjenosti, samoce, nepoznavanja same sebe, drugih, kao i svrhe sopstvenog zivota. Emancipacija kao zamjena mnogo slobodnog duha za mrvice materijalnog, beznacajnog. Nije bas ekvivalentno.
I ja tugujem veceras, mada ne toliko zbog gluposti koje je napravila gdjica Klara i ekipa i posljedica koje trpe njene ponosne sljedbenice, koliko zbog nekih licnih besmislenih detaljcica. Npr… kao dugogodisnji prokleti ovisnik o svim jebenim psihoaktivnim supstancama, vjerovatno sam 14 od 15 posljednjih 8. martova na planeti Zemlji proveo u zesce alkoholisanom ili drogiranom stanju. Sto jest jest, razbijao sam se od alkohola ili droge za 08.03.. Pa, ruku na srce, uglavnom je to bio heroin, ovisnik sam o prokletom prahu boje govneta vec punih 10 godina. Davno je proslo ljeto gospodnje 2000. godine, kad sam ga prvi put okusio nosem. Imao sam, u medjuvremenu, nekoliko perioda krace ili duze apstinencije od opijata, ali i oni su bili suvise natopljeni alkoholom da bih ih smatrao cistim i trijeznim. Vrijednim… Dakle, drogirao sam se ili napijao za 8. mart kao totalni ludak, sa djevojkom ili bez nje. Najcesce bez nje, istini za volju. Pravio sam budalu od sebe redovno, a ponekad, ako bi me bas usrala sreca, dobijao i epizodnu ulogu kod neke gore pomenute odredjene dame u potrazi za slucajnim prolaznikom. Ne bih se pretjerano proslavio u ukazanim prilikama, ali bih ipak poentirao i to bi mi bilo neobicno vazno, pogotovo da se, eto, pohvalim pred jaranima ili nesto... Proslog puta se nisam napio, ali samo zato sto sam bio bolestan i na intereferonskoj terapiji. Rjesavao se Cece, sto bi nas narod rekao. Oslobadjao se virusa hepatitisa C... Ove godine ja jebeno sam biram i odlucujem da se ne nalocem za osmi mart. Eto tako, Vladimir vise ne pije i ne drogira se, pa nece ni za osmi mart. Pokupio sam u yoga club-u ucenje o slobodnoj volji, pa odlucio da se ufuram da je posjedujem, bez obzira sta uvazeni filosofi mislili na tu temu. Kao, mi, ljudi, cesce ne mozemo da uticemo na okolnosti, nego sto mozemo, ali uvijek imamo mogucnost izbora i manje vise odlicno znamo ili barem naziremo sta je ispravan izbor za nas. Slobodna volja funkcionise jednostavno. I narkoman koji se trese i raspada u paklenoj krizi i na koga se ruse ravnodusni zidovi ledene sobe, a vi mu prinesete gan skuvanog dopa, opet ima mogucnost da izabere. Cak i u takvim uslovima on moze da zna sta je ispravno za njega. Mada su sanse da nece sjuriti prokletu gudru u venu manje od jednog promila, i dalje postoje... E tako, ja odlucio da se konacno iscupam iz zacaranog kruga narkomanije, potpuno pogresne akcije/reakcije u kojoj sam zarobljen cijelih prokletih 10 godina, pa biram da budem trijezan i tuzan. Bolje nego drogiran ili pijan i ponovo tuzan (jer ne postoji ta kolicina dopinga koji bih trebao unijeti u organizam, pa da ugusi savjest u meni makar i na trenutak, ucini da zaboravim da radim pogresnu stvar, da se ponovo zapetljavam u lose izbore)... Otud ovaj debilni unos u blog. Otud supljiranje i pametovanje sa primjesama tugovanja i kukumakanja nad nesrecnom sudbinom zena ovog svijeta i moje malenkosti medju njima… Slobodna volja kao pravo da u svakom trenutku jebeno izabremo sta zelimo da napravimo od svog zivota. Ja koristim svoju i biram da ne pijem za osmi mart, ne kupujem djevojkama besmislene poklone i ne ucestvujem u debilnoj kolektivnoj potrosackoj histeriji…( Cak ovog puta imam djevojku koja dijeli moje stavove i misljenje. Ma L. je luda kao struja. Ne zeli poklon za osmi mart. Prezire ga. Kao i Dan Zaljubljenih… Volim je…).
Posto bojkotujemo ovaj jebeni praznik, a ponedjeljak je dan pun obaveza, ne izlazimo veceras. Posto ne pijem i ne drogiram se sa drustvom, a ponedjeljkom ne izlazim sa curom, pojma nemam sta bih jos mogao veceras raditi... Pisati, znam… Evo ovo je bio pokusaj. Ubio sam sat vremena, bravo ja, ali nista iznad toga…
Jedan moj proslogodisnji tekst. Nesto mi pravo drag, pa da ga postavim dok ne napisem nesto sto nastavlja prvi unos... Tek sto sam dosao, a bicu odsutan desetak dana. Pozdravljam nove prijatelje i to.
Jesus will save your lives
Nice je rekao da je ironija sudbine da je prvi pravi hriscanin poslije Hrista, umro kao omrznuti ateista, misleci na Baruha de Spinozu... Kontam da je Nice golem komad seronje, recenica bi mu imala smisla da je jos dodao - za kog je on cuo. Jer kontam da je moralo biti mnogo takvih likova na ovoj sjebanoj planeti, ali ako nisu genijalni pisci, niko za njih i ne sazna. Nestanu skromno i tiho i to, na isti nacin na koji i zive.
Juce su me skinuli sa granice sa Srbijom, nisu mi dali da predjem preko Drine. Umalo me napad bijesa nije smjestio u zatvor i dozvolio snaznijim i bjesnijim od mene da me mlate do besvijesti i (za)jebavaju... Vracajuci se sa mosta (prokleti granicni prelaz Donji Sepak ili Supak), oslobodio sam se suvisnog tereta, koji bi mi smetao u poduhvatu da stopiram kuci, tj. bacio prokleti pasos, komad vozacke dozvole koji mi je preostao i nekakav papir i indeks sa postdiplomskog studija u kom je 5 polozenih ispita. To je moj doprinos istini da me bijes vodi u autodestrukciji. Morao sam zadovoljiti taj prokleti nagon... Pare su mi ostale u vozilu koje je preslo preko grane.
I tako, jebiga, nakon sto sam se smirio i prekontao da li idem na stop na lijevoj ili desnoj strani puta jer desno vodi u Bijeljinu, a tamo bi se mozda moglo nesto i zavrsiti (nisam imao para, ali imam neke prijatelje) ili lijevo, sto vodi kuci, stadoh uz put... Lijepo, ljepse, lijevo... Odvratno sam izgledao. Izbezumljen od bijesa, pod jakim, skoro julskim suncem, u odvratnoj plavoj trenerci, uskoj crvenoj majici na kojoj je ogromnim slovima pisalo ime banke u kojoj radim, vjerovatno sam licio na silovatelja starijih gospodja po parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve ili nesto... Ali, uprkos mom pesimizmu i nedostatku vjere u sopstvene mogucnosti, ubrzo mi je stao automobil, neki stari pasat nekretnina, sa debelom gospodjom kao suvozacem, mali tihih tipom koji je vozio i plavim likom na zadnjem sjedistu koji je izgledao kao da je upravo sletio padobranom u Bosnu. Mislim, ovdje je toliko lako prepoznati stranca, da je to fakat smijesno. Ne radi se tu samo o izgledu, vec generalno o stanju tijela i duha i nekakvom ociglednom, jasno vidljivom izrazu cudjenja na licu, koji nikad ne nestaje... Debela gospodja me pitala znam li engleski, a kad sam slagao u znak potvrde, okrenula se onom plavom tipu i mahnula mu da izadje.
Prvo je iskocila vreca. To je bilo nesto sivo, ogromno, kao komad debele posteljine, pun necega, zavezan na cvor... Onda je lagano spustena ofucana i skenjana gitara, pa je aterirao i Vessa... Mislim, nisam dobio jebeni prevoz ni do Zvornika; umjesto toga tipovi su mi uvalili Finca koji prica suomi, jedan dijalekt laponskog jezika, svedski, ruski i pomalo njemacki... Naravno, odmah sam ispucao sve rijeci finskog/suomi jezika koje znam - Mati Nikenen, Jane Ahonen, Vile Kante, Ari Peka Nikola, Kimi Raikonen, Jari Litmanen. Nije bas puno pomoglo, izgleda da tip nije zainteresovan za sport. Rekao sam zatim na engleskom da mi nijedan dijalekt laponskog ne polazi bas od jezika, pa smo se sporazumjeli da pokusamo pricati na engleskom. Tip je po profesiji stoper, po opredjeljenju hriscanin. Zanimanje mu je sviranje hriscanske muzike bilo kome ko zeli da ga slusa i propagiranje hriscanske price o ljubavi boga prema nama i ljubavi ljudi prema ljudima... Pravi Finac, nema sta. Mislim, ne zbog price, nego zbog izgleda. Masna, ulijepljena plava kosica, sitan kao da je trenirao skijaske skokove (ili barem trebao pokusati, djelovao je kao potencijal za letenje, kao pticica, jebiga), blijed ten covjeka koji sunce rijetko vidja i sunce rijetko vidja njega. Prljave, ofucane farmerke, duboke kosarkaske patike kao stvorene za generisanje natprirodnog smrada iz carapa, majica dugih rukava na kojoj je pisalo - Jesus will save your lives. Rece mi da sam prvi covjek koji zna pricati engleski, kog je sreo, otkako je presao granicni prelaz Horgos (pomislih, kako jadna konkurencija)... Rekao sam da je to sasvim okej jer ce rijetko i u Engleskoj pronaci nekog Engleza koji zna pricati srpski. Kad oni nauce srpski, mi cemo uciti engleski. To bi bio fer dil... Kad se nasmijao, okurazio sam se zesce, pa sam ispalio onu standardnu frazu - pricaj srpski, da te cijeli svijet bombarduje. Ponovo se nasmijao hladni, suzdrzani Finac, sto bi rekli nasi veliki poznavaoci skandinavskih naroda, pa ja tako skontah da imam opako fleksibilan humor : jebote, duhovit sam cak i kad se prevedem na engleski... Znacilo mi je to mnogo, kako za moj engleski, tako i za pisanje i to. Zato opalih po prici sa tipom. Rece mi da je prije 27.09.09. krenuo iz Finske, preko Estonije, Poljske, Slovacke, Madjarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, do druga u Albaniju... Genijalna ideja, nema sta. Trenutno putuje u Sarajevo, pa odatle planira piciti u Montenegro.
Naravno, Bosancu u meni je odmah bljesnula fenomenalan plan - zasto liku ne bih pokazao neku autobusku stanicu, pa se probao prislepati uz njega, da i meni plati kartu do Sarajeva... Odgovorio je da ga autobusi ne zanimaju i izvadio iz dzepa 3 gvozdena evra i papirnu novcanicu od 20 dinara. To je bilo tacno za 3 evra i 20 dinara vise para nego sto sam ih ja u tom trenu imao u dzepu... Kad se sve sabere, nismo imali dovoljno ni za kiflu, jebiga (ovdje se metalni evri ne primaju). Tako smo bili primorani da stopiramo. Kad je lik izvadio kartonsku tablu na kojoj je pisalo - Israel, pa njom poceo da mase vozacima automobila koji su nas hladno zaobilazili, provalio sam da su mi male sanse da sa tipom daleko doguram... Mislim, pored puta, stoje dvojica frikova, jedan lici na silovatelja starijih gospodja u parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve u vristecoj crvenoj majici sa logom banke u kojoj je radio; a drugi strendzer do jaja, sa ogromnom prljavom vrecom, gitarom i kartonskom tablom na kojoj pise - Israel (tj. odvratni narkoman, garant; sta god znacilo ono Jesus na njegovoj majici) i ocekuju da ce im neko stati da ih poveze... Finac je, naime, cuo da je Israel pravo dobra fora na koju ljudi na Zapadu padaju, pa te prevezu gdje pozelis.
Rekoh mu da nisam hriscanin, ni musliman. Nisam ni ateista, kontam da postoji neka visa inteligencija ali je ne kontam (nije skontao ni on mene, engleski mi je, inace, izvanredan)... Rekao je - okej. Bog voli sve ljude i svi ljudi vole istog boga, mada nisu toga svjesni. I ljudi treba da vole jedni druge jer tako treba, a i Bog ih je zbog toga stvorio... Razlike su prelijepa stvar jer razlike u ljudima cine svijet zanimljivim. Slozio sam se. Razlike su jako zanimljive jer u njima pronalazimo dobar motiv da se medjusobno mrzimo, a vjerovanje u Boga nas motivise da se medjusobno ubijamo... Nasmijao se cinizmu. Okej, ovdje je nedavno bio rat, prisjetio se, ali on i dalje voli sve ljude. Evo, u Skandinaviji je jako tesko stopirati, ljudi stalno negdje zure, a opet se pronadje neko ko mu stane i preveze ga. Balticke zemlje je bukvalno prepishao u par koraka... Ruski vozaci i vozaci iz bivsih sovjetskih republika mu ponekad traze nadoknadu, kad izlazi iz auta, u vidu novca. U Njemackoj mu uglavnom staju Turci i oni ga voze. Fini su ljudi, mozda najljubazniji koje je upoznao. Poneki mu cak daju i novac prilikom izlaska iz automobila. Jednom ga je marokanski taksista u Svedskoj pocastio besplatnom voznjom i jos mu darivao 100 kruna, dovoljno da vozom pici jos gomilu kilometara... Slovacku je presao u jednom danu, kao i Madjarsku. Ali, nesto ga je u Srbiji gadno zakocilo... Nasmijao sam se. Rekao sam mu da su ljudi u Srbiji nepovjerljivi i puni straha, a najvise vole da citaju crne hronike u novinama. Nesto mi bilo ljepse da mu tako odgovorim, umjesto da mu kazem da je zalutao na prokleti Balkan, da lici na prokletog frika i da ga jedino frik veci od njega moze prevesti do zeljene destinacije ili eventualno, neki stranac sa Zapada, u prolazu ka Hrvatskoj ili nesto... Ne htjedoh ga prepadati. Svakako je prethodnu noc proveo u nekakvoj rusevini, spavajuci u vreci za spavanje. Smrzao se kao u Finskoj. Nasmijao sam se, to je valjda taj cuveni finski humor.
Stao nam je tip sa kombijem, primio nas obojicu. Sjebo sam se sirokim pogledima sofera, toliko atipicnim za cmar Evrope u kom zivim. Pricao sam sa soferom desetak minuta, uveseljavao ga pricom o kretenu koji iz Finske stopira do Albanije sa odvratnom vrecom i propagira hriscanstvo... Sektas neki, a ? - pitao je vozac. Stao nam u Zvorniku. Presli smo put od Donjeg Supka do Zvornika za nesto vise od 3 sata, sto smo mogli uraditi i pjeske, da smo pokusali... Ali, mene su vec boljele i ruke i noge od razgovora na engleskom jeziku.
Finac je jako zainteresovan za hramove, bez obzira na koju se vjeru odnosili. Juce je pronasao neku pravoslavnu crkvu koja je izgleda tek u izgradnji, tj. u njoj nije bilo nicega i nikoga, samo bijeli zidovi i nesto prikladnog namjestaja. Nije bilo ni svestenika... Objasnio sam mu da je to obicaj u ovoj zemlji. Svestenici su jako rijetko u hramovima, obicno samo svrate pred vece da pokupe pazar sa ikone i od prodaje svijeca, a danju tezgare... Skupi su, do jaja. Odrepuju jednu pjesmu na sahrani i pokupe masan honorar. A sto se tice hramova, ovdje nije fazon da on bude lijep i svrsishodan. Vazno je samo koliko je velik, narocito ako je u pitanju multietnicka sredina, kao Kozluk na primjer (kroz koji smo usput prolazili). Tu se nalaze najveca dzamija i najveca crkva koje sam ja vidio u Bosni. Tu igru obicno dobijaju oni koji posljednji prave svoj hram jer tako mogu procijeniti koliko velik treba biti da bi nadjebao konkurenciju, a para za izgradnju toga nikad ne nedostaje... Ponovo se smijao Finac... Ne znam koliko je iskren taj smijeh bio. Presaltati smo se na muziku. Interesovao sam se otkud to da iz Skandinavije dolazi toliko satanistickih metal bendova. Uozbiljio se. Pitao me sjecam li se da je satanisticki bend iz Finske pobijedio na Evroviziji prije nekoliko godina. Rekao sam da su dobili samo zato sto su ruzni; eto, oni su pobijedili jer su ruzni sa maskama, a godinu dana poslije pobijedila je cura iz Srbije koja je ruzna i bez maske... Ponudio me je hranom. Imao je susenu ribu i vodu. Pokusao sam da jedem, ali izgleda da nisam bio dovoljno gladan.
Govorio mi je da su ljudi u Skandinaviji jako usamljeni i ozlojedjeni. Depresivni i sjebani. Previse piju i samoubijaju se... Pomislih kako je Finska za mene obecana zemlja... Jos sam saznao da je tamo 17 000 jezera, mjesto od 1000 stanovnika u kojem on zivi izrazito antiruski nastrojeno, a nalazi se pored jednog od najvecih jezera. U Laponiji se govori potpuno drugacijim jezikom, a sami Laponci imaju vise od 10 razlicitih dijalekata i razbacani su u 3 skandinavske drzave, a ima ih i u Rusiji... Fini, cudni, covjeculjci. Gledaju svoja posla, klizu se i grudvaju u snijegu. A samoca nije samo pitanje geografije, pobunio sam se, to je stanje duha... Odusevio se. Jos sam dodao da mozes zivjeti u Njujorku i dalje biti najusamljeniji covjek na svijetu. Rekao je - da, ako ne osjecas prisustvo Boga u sebi, sto me je prilicno isfuralo. A danas ljude jebe i nacin zivota, kapitalizam. Stalno negdje jure. Evo, koliko dugo nas dvojica stopiramo, a niko da nam stane... A fakat, gotovo svaki jebeni automobil bi za kratko usporio kad bi nam se priblizavao, a zatim bi sofer rukom pokazivao da skrece lijevo. To mi je bilo zesce smijesno. Lijevo je bila jebena Drina, nista drugo, nikakvo skretanje. A Finac je govorio o tome kako ljudi vole da odjednom ucine neku veliku dobru stvar, pa se ne zaustavljaju da bi odradili sitne dobre stvari. Tj. nas bi hladno prevezli do Sarajeva, a ne bi onu kratku relaciju prije skretanja... Htio sam mu reci da je to obicna gomila govana. Ljudi se zeljom da cine krupne dobre stvari samo opravdavaju da ne cine sitne, a zapravo ne zele raditi nijedne ni druge. Istinski... Naravno, zapetljao sam se u engleskom i tip me nije skontao...Tada smo odustali od daljeg razgovora. Uzeo je gitaru i poceo svirati i pjevati.
Pjevao je nekakvu religioznu muziku na tri jezika - suomi, svedskom i engleskom. Ovu trecu sam provalio, radilo se nesto o ljubavi, ali ne mislim da se odnosilo na zene, prije na nekakvu apstrakciju... Inace se cinilo da su Fincu zene i seksualnost prilicne apstrakcije. Za ljubitelje psihologije, napomenucu da je Vessa dijete razvedenih roditelja, koji trenutno zive 1000 km udaljeni jedno od drugog, a on je negdje izmedju njih... Koncert je prekinuo kombi koji smo ustopali. Bila je to marica iz koje su iskocila trojica drotova.
Likovima se ucinilo nesto sumnjivo u tome sto dvojica ludaka stoje pored puta na 50 metara sa granicom, sa ogromnom vrecom punom Necega Gadnog, kartonskom kutijom na kojoj pise Israel, majicom nekog americkog narkomanskog benda Jezus vil save jour lives, majicom sa logom domace banke itd... Naravno, brzo sam ih primirio rijecima da nemam nikakve proklete dokumente sa sobom, a da sam sasvim slucajno sa strancem koji je iz Finske krenuo u Albaniju. Pri tome, nisam mogao da prikrijem bijes, da li zbog sopstvene gluposti, da li zato sto jebeno mrzim jebene drotove, a pogotovo one sa brkovima koji su tupi kao kurac i ne znaju progovoriti ni rijec engleskog, ali znaju nesrecnom hriscaninu stoperu oteti torbu i gitaru i divljacki je pretresati. Pretresli su i mene, bas ono, detaljno, ukljucujuci i onaj kofercic (da ne detaljisem)... Strpali me u maricu i poceli da zajebavaju. Branio sam se istinom sto je vjerovatno bila najveca gomila nebuloza i lazi sto je neki kriminalac smislio, a oni je culi ikada u zivotu... Srecom, desetak minuta kasnije dobili su potvrdu da je nekakva budala, silovatelj starijih gospodja u parkovima osujecen u namjeri da predje granicu, a u vreci nesrecnog putnika nicega sumnjivog osim nehigijene i malo susene ribe i vode i cudne knjige na svedskom jeziku (biblija) i nekakvih crteza i rijeci ispod njih (note i tekstovi crkvenih pjesama), pa nas pustise. Finac se cijelo vrijeme smjeskao... Smjeskao sam se i ja dok sam govorio da je u pitanju jebena budala koje mi je zao, pa sve kontam da ga strpam u neki auto koji ide za Sarajevo, a onda cu se i ja nekako kasnije prebaciti. U glupim ocima glupih drotova se jasno moglo procitati da smatraju da sam mnogo glup tip...
Kad su nas vec prestali jebavati, prisao sam Fincu i rekao mu da traze od nas da se razdvojimo jedan od drugog. Masno i grdno slagah tipa. Okej, rekao je, stisnuo mi lazljivu manipulatorsku ruku. Nabacio vrecu preko desnog ramena, gitaru ponio u lijevoj... Napravio par koraka, pa se vratio. Izvadio komad papira, napisao mi svoje ime i prezime i tacnu adresu mjesta u kom zivi. Dao broj telefona i mejl adresu. Rekao da mu se obavezno javim kad budem dolazio u Finsku. I da mu mejlom posaljem neki od svojih tekstova, preveden na neki od jezika kojim zna pricati (negdje sam u prici nabacio da se bavim i piskaranjem). Tu mi se malo javila Savjest, pa odlucih da ga pocastim savjetom da karton okrene na drugu stranu i na njoj napise - Sarajevo (mozda time dobije 0.1% vise sansi da mu neko stane, dakle ukupno da ima 0.2% sansi da do kraja dana dodje u glavni grad drzave u srcu Balkana)... Onda je ponovo produzio naprijed. Pa se ponovo okrenuo i dobacio mi - Are You hungry ? - pokazujuci na vrecu u kojoj je bilo hrane jedva dovoljno za jedan ili dva obroka... Odbio sam ga sa osmijehom, ali mislim da cu taj prizor vjecno pamtiti. To je jedan od onih detalja koje ne mozete zaboraviti nikad u zivotu. Tek tako se jebeno urezu u pamcenje. Odrpani tip sa gitarom u ruci i vrecom na ledjima, na najcudnijem putu na svijetu i za vecinu ljudi luzer do jaja sa promasenim zivotom, bez prebijene pare u dzepu i jedva svjestan uzasa situacije u koju je upao, nudi te sa iskrenim osmjehom, posljednjim ostacima hrane koje ima, a ti si ga upravo lazima otresao sebi sa grbace da bi se lakse prebacio kuci...
Ironija je da sam ga 15 minuta kasnije gledao sa visine, kako stopira 500 metara dalje od onog na kom smo se razisli, posto mi je ubrzo stao vozac kamiona... Vozio je nekakav metal iz Alumine, to znam jer me je zamolio da mu provjerim prijemnicu i otpremnicu. Razlikovale su se u 100 kg... Trebao je primiti 31360 kg tereta, a natovarili su ga sa 31460 kg... Na moje cudjenje, odgovorio je rijecima da to nije nista, nekad znaju promasiti i za 2-3 tone zeljeza.
Stao mi je u Podgori, vukojebini na putu izmedju dvije druge vukojebine, Milica i Vlasenice.
